Wed, Dec 23 at 12:25 AM
Dragi prijatelji misija,
Ovim mojim pismom želim vas od srca pozdraviti iz Ruande, preko vas i sve ostale prijatelje misionara, da vidite gdje sam sada i što radim – želeći vam puno božićnih radosti.
IZ NOVE MISIJE
Dragi prijatelji misija,
Evo još jedno moje pismo iz Afrike. Nastavljam tradiciju koju sam započeo još pred trideset i devet godina, kad sam došao kao misionar u Ruandu.
Pišem nakon kratkog odmora u Hrvatskoj. Radi posebne situacije povezane sa epidemijom, koja je zahvatila cijeli svijet, prvi put sam provodio odmor u jesen. Vidio sam da to nije ni loše – tako sam mogao uživati u plodovima koje je dobri Bog podario stanovnicima naše lijepe domovine. Premda je već bio kraj ljeta, još sam uspio zateći drago mi voće – smokve i grožđe. A onda su stigli svi drugi slatki jesenski plodovi, koje vi svake godine imate u izobilju, možda ni ne osjećajući njihovu slatkoću – ja sam ih uživao, ostavljajući po strani voće iz Afrike, koje imam u Ruandi.
Kao što ste mogli pročitati u mom pismo „Tužni rastanak“, po volji mojih poglavara ja sam napustio moju zajednicu u Kigaliju i lijepu našu crkvu Marije Pomoćnice – preselio se na jug Runade u Butare (po novom nazvano Huye) u zajednicu Rango. Tu sam ja bio već poslije stravičnog rata u Ruandi, – od 1995 do 2001. Tu sam štošta doživio i teški napad – pištolj u oku i nož pod vratom. O tamo sam vam pisao u mojim izvještajima, a objavljeno je dvjemim mojim rasprodanim knjižicama, a sad dobrotom mog prijatelja don Ivana Marjanović možete čitati u novoizdanoj knjizi „Ruanda moja ljubav“. U to teško poratno vrijeme uspjeli smo ipak otvoriti jednu zanatsku školu i novu župu – koje su nastavili moja mlada braća salezijanci.
Neki prijatelji, koji su negdje pročitali moj članak „Tužni rastanak“, mislili su da je to bio rastanak s Ruandom, pa su me pitali gdje sam sada. Premda nije bio lak rastanak sa našom crkvom i ljudima u Kimihururi (Kigali), nikako mi nije bila nakana rastati se s Ruandom – jer me još uvijek vodi moje načelo koje me je odvelo u Afriku – pomagati djeci, mladima i siromasima, kojih još uvijek ima jako puno u Ruandi.
Ovo sada vrijeme epidemije je jako slično onom iza rata 1994. – možda i gore. O tome vam, dragi prijatelji, želim malo progovoriti.
Ovih dvadesetak dana što sam proveo ovdje – u mojoj staroj i novoj misiji – sve razgledavam i uspoređujem s onim vremenom prije dvadeset godina. Raduje me vidjeti moju mladu afričku braću koji lijepo nastavljaju što smo mi bijeli misionari započeli – zanatska škola i župa. Crna braća su me lijepo primila. Tri svećenika (upravitelj zajednice – Ruanđanin, župnik -Burunđanin, ravnatelj škole – Kongoanac), jedan asistent – Burunđanin, i jedan pitomac -Ruanđanin. Sa svim ovim svećenicima sam već živio, župnik je bio u novicijatu, upravo u ovoj zajednici kad sam ja bio ravnatelj, sadašnji ravnatelj je bio sa mnom iza rata u ovoj zajednici (kad smo čekali samo smrt), ravnatelj škole je radio kao mladi svećenik sa mnom u domu siročadi u Gatengi (Kigali). Kuća je ostala ista. Ali se puno toga dogradilo – nove učionice u strukovnoj školi sa novim zanatima, gradi se kuća za dobrovoljce i jedna zgrada za duhovne vježbe i susrete. Crkva je bila premala, sad se gradi nova duplo veća crkva sv. Ivana Bosco. Braća mi kažu da treba sagraditi i jedan dom za siromašne učenike, koji kod kuće nemaju što jesti i dolaze izdaleka.
To je predgrađe jednog od većih gradova u Ruandi. Puno se gradi i napučuje. Župnik me je provezao po cijeloj župi – duplo se povećala. Samo, nažalost, radi strogih mjera od straha od Coronavirusa, još se ne smije slaviti misa u crkvi. Samo mali broj vjernika može doći u našu kućnu kapelicu. Škola je počela početkom ovog mjeseca, ali sa strogim mjerama – mali broj učenika u razredima, ne smiju biti zajedno, ne smiju igrati…
Kad sam sa župnikom obilazio župu, stariji ljudi su se razveselili da sam se vratio u misiju. Bilo mi je drago čuti njihove različite reakcije – „O, kako je ostario“ ili „Ništa se nisi promijenio“ – zavisi kako tko gleda i govori. Ne možemo posjećivati bolesnike. Neki stariji ipak uspiju doći k nama, da mi reknu „Urakaza neza – dobrodošao!“ Očekuju i pomoć – ta ja sam bijelac! Mnogi mi telefoniraju i šalju SMS poruke iz Kigalija, iz drugih mjesta gdje sam bio, kao i odavde iz ove župe. Škola je započela, nemaju za školarinu. Drugi se tuže da nemaju što jesti, jer ne mogu raditi…
Toliko za moje prvo javljanje iz stare i nove misije Rango. Kao obično u našem životu, bilo gdje bili, miješa se lijepo i tužno. S Božjom pomoću trebamo naprijed. Preporučam se u vaše molitve, da mognem nastaviti lijepu misiju i u ovoj četrdesetoj godini u Ruandi. A ja vama molim od Boga da i u ovoj teškoj situaciji imate: SRETAN BOŽĆ I BLAGOSLOVLJENU NOVU 2021 GODINU!
Rango, Došašće 2020
N. B. Ako niste vidjeli moje pismo “Tužni rastanak” šaljem vam ga.
TUŽNI RASTANAKLIJEPI SUNČANI DAN – VELIKA FEŠTA SVE JADNO I TUŽNOVelika Gospa, 15 kolovoza 2020.Ujutro, kao obično na blagdane, započeli smo dan sa Jutarnjom – pjevali smo sve psalme, ta veliki je blagdan.Na izlazu iz kućne kapelice zateklo nas sunce, lijepi topli dan – kao da je ljeto, premda u Ruandi nema ljeta – vječito je proljeće. Imali smo blagdanski doručak – ta velika je fešta. Poslije doručka pošao sam žurno u sobu da vidim telefon, koji nikad ne nosim sa sobom – niti u kapelicu niti u blagovaonicu – kad se razgovara s Bogom, Blaženom Djevicom ili svecima, ili kad smo u obitelji sa subraćom ne smije se telefonirati. U telefonu sam našao puno poruka, moji prijatelji mi žele sretan veliki blagdan naše Majke uznesene u nebo!Posjet crkvi Marije Pomoćnice. Strah me je bilo – kako ću moći podnijeti! – na Veliku Gospu u Njezinoj crkvi, a nitko u njoj. Takav je zakon – na Hitlerovu zapovijed kršćani su ubijali Židove, djecu, mladiće i djevojke, zdrave, stare i bolesne! Zakon i zapovijed, ako dolazi i od Đavla, ili od njegovih slugu – to se mora izvršiti. Tamo, kod vas u Hrvatskoj, u Europi – može se ići u crkvu, moliti se – ovdje su još vrlo strogi zakoni, ni danas na veliki blagdan, ne smijemo slaviti Svetu Misu – ni za tridesetak ljudi, za oproštaj. Zakon je zakon.Moje strahovanje se ostvarilo. Pred vratima crkve našao sam odgovornog od Caritasa i nekoliko djece i mladih, koje smo pomagali da mogu ići u školu – čiste i peru oko crkve.U crkvi, prazno, nitko ne kleči niti moli – crkva je prazna od vjernika i Marijinih štovatelja – ne smije se sakupljati niti moliti da se ne zaraze od Coronavirusa. I tu nekoliko djevojčica i dječaka čisti crkvu.Ja sam kleknuo pred Svetohraništem, klanjam se Isusu, našem Spasitelju. Isuse, i Ti si tu sâm! Pogled iza oltara na Njegov Križ. Glava spuštena prema dolje, ni On nas ne gleda – „ništa ne razumijem, Gospodine!“Pošao sam pred predivni kip Marije pomoćnice – oči Marijine uprte su u Nebo. „O Majko, svrni milostivi pogled svoj na nas, sinove Eve! Da grešni smo, jadni smo u ovoj suznoj dolini! Molim Te, moli Isusa (Dijete u Njenom naručju, smješka se i gleda u pravcu – niti gore niti dolje!), da nam se smiluje i oprosti sve zlo što činimo. On je Bog – Ljubav, on je Dobrota i Praštanje!…“Pozdravljam djecu i mlade pojedinačno. Svi imaju maske, osim mene – ja ne želim nositi masku, treba biti otvorena srca i glave, nikoga i ničega se ne treba bojati, pokažimo se kakvi jesmo (pravo lice). Pitam ih: Zašto čiste crkvu – hoće li biti Sveta Misa?Nesigurno odgovaraju – Ne znamo. Ali neka crkva bude čista.U 11h predviđena je Misa, ne u crkvi – opasno je da nas ne uhvate! – nego u jednoj dvorani u središtu našeg velikog školskog centra. Novi upravitelj, koji danas na Veliku Gospu, preuzima od mene tu ne baš laku službu, pozvao je pojedinačno i potajno neke odgovorne iz našetri škole (dječji vrtić, osnovna i srednja škola), te odgovorne iz naše crkve i kapelanije na brežuljku Kimihura, te dvije zajednice domaćih časnih sestara, predstavnike salezijanskih suradnika i radnika – ne smije se prekoračiti granica od trideset ljudi s nama u kući. To je oproštaj od mene koji sam tu po drugi puta vršio službu – najprije šest godina kao ekonom provincije i sada šest godina kao upravitelj. Tog istog dana je i oproštaj od ekonoma zajednice koji je tu vrlo tešku službu vršio dvije godine.
Meni je dopala čast predvoditi svetu Misu, a ekonoma sam zamolio da propovijeda, ta on je Ruanđanin – premda dvije godine manje od mene u Ruandi, jer je rođen 1983. S druge moje lijeve strane je novi upravitelj, isto godina u Ruandi kao i ja – rođen 1981. mjesec dana prije nego sam došao u Ruandu. Obadva sam primio kao upravitelj Doma siročadi u Gatengi 2003. kao aspirante – bio im prvi odgojitelj u Salezijanskoj Družbi. Uz nas je još jedan misionar, moj vršnjak, iz Belgije – član naše zajednice. Najstariji salezijanac naše zajednice i cijele naše provincije ostao je u kući, jer ne bi mogao izdržati tako dugi oproštaj.Nakon uobičajenog pozdrava u Misi, rekao sam raštrkanima u dvorani – ta mora se držatipropisani razmak od dva i pol metra – da sjednu. Zahvalio sam Bogu za Njegov blagoslov i pomoć kroz sve ove godine – jer sve što jesmoi što imamo, to je od Njega! Zahvalio sam Majci Isusovoj i našoj Pomoćnici, koja mi je pomogla ostvariti san izgradnje Njezine predivne crkve. Samo mi je žao da ne mogu danas na Njezin najveći blagdan Uznesenja u Nebo, oprostiti se od svih dragih – s kojima sam molio, trpio i radovao se kroz sve ove godine izgradnje i poslije gradnje. Žao mi da ne mogu pozdraviti sve one koje sam vodio k Isusu i Mariji, da bismo svi bili njihovi prijatelji!Pozvao sam ih da se molimo za sve koji ne mogu biti s nama, za sve one koji su nam pomogli u gradnji crkve Marije Pomoćnice, bilo ovdje, bilo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili na bilo kojem dijelu svijeta gdje žive moji raspršeni vjerni sunarodnjaci Hrvati. Jasno nisam zaboravio i one koji napustiše ovu našu zemlju i otišli prema vječnoj Domovini.Misa obična, bez bubnjeva i orgulja – da se ne bi, Bože sačuvaj, čulo vani pa nas sve kazne za neposluh.Na kraju Mise novi upravitelj je zahvalio meni i ekonomu za sve što smo učinili. Slijedili su zahvalni govori od predstavnika raznih grupa uz darove za uspomenu. Svi su zahvaljivali, da su bili sretni za lijepo prijateljsko surađivanje za sve vrijeme, posebno u krizi sa Coronavirusom. A kao draga uspomena, koja će nas uvijek povezivati, ostaje crkva Marije PomoćniceTihi rastanak, bez zagrljaja – daleko jedni od drugih – ali srcem blizu!Gospe moja, pomozi nam svima nadvladati Đavla i sve zlo, daj da ostanemo svi vjerni Tebi i da činimo sve što nam je Isus rekao i zapovjedio činiti – da se ljubimo kao što nas je On ljubio!Don Danko Litrić
