Kad je previše a kad premalo ?

Ovako govori 95% ljudi na svijetu:

previše je boli,

previše je jada,

previše je laži,

previše je muke,

previše je tuge,

previše je siromaštva,

previše je ubijanja,

previše je sakaćenja,

previše je bolesti,

… moglo bi se nabrajati do ne iznemoglosti, jer

istih 95% ljudi na svijetu misli:

premalo je ugode,

premalo je hrabrosti,

premalo je istine,

premalo je blistavog društva,

premalo je zadovoljstva,

premalo je života u već živima,

premalo je darivanja,

premalo je zdravlja,

premalo je pomaganja,

… sve što je dobro toga je premalo,

jer u „bogatim“ zemljama je neimaština obzira, a u „siromašnim“ zemljama je neimaština hrane,

a čovjeku je Dano da bira i da izabere po njegovoj volji i bez obzira što čovjek može izabrati po svojoj volji, čovjek sam bira čega da je puno, a čega da je malo!

Kako bi bilo da se to jednostavno okrene, čega je malo da bude puno, a čega je puno da bude malo – jako teško i nemoguće kad se gleda na drugog čovjeka iz iste kuće, a kamoli na susjeda, iz drugog mjesta, netko iz druge zemlje, s drugog kontinenta.

Jako bi bilo jednostavno sve preokrenuti kad bi svaki čovjek gledao danim životom sebe, s misli da je jedan od rijetkih koji imaju priliku živjeti, radeći na usavršavanju sebe uz pomoć drugih, a time i pomaganjem drugih i eto radosti i tada bi svijet bio drukčiji i tada bi onog što je previše bilo dovoljno da drugi uče, a onog što je premalo bilo dovoljno da se čovjek zasiti i zadovolji!

Ovo razmišljanje je potakla jedna Starica koja živi u gradu jako znanom svijetu s kulturnom i povijesnom baštinom, kojom se diči svaki građanin tog grada, kao i cijela država, a ime mu je Dubrovnik.

Tog jutra, dok su ostali prolazili kroz „centar“ grada pored Nje u debelim „ogrtačima“ idući na „jutarnju kavu“, a more je bilo hladno, jer je polovica 11. Mjeseca,

a kao svi ljudi na svijetu tako i Starica nije rođena da bude ostavljena, Starica nije došla do ruba i da oduzme sebi život, jer je bila zločesta,… Starica je jedna od ovih 95% ljudi kojoj se smračilo od previše i premalo već rečenoga i svi koji su prolazili, a bilo ih je puno, jer je jutro debelo zagazilo u dan (to je istih onih 95%, samo su tog jutra bili u drugoj situaciji i oni su žurili „na jutarnju kavu“) misleći da nije vrijedno ni stati uz staricu koja se utapa, a ona to ne želi, boji se i u šoku je, a to joj je društvo dalo i to društvo grada poznatog u svijetu po kulturi, znanosti i povijesti, kad je došla do ruba i kad je mrak zavladao, … skočila je, a prolaznici prolaze pored Nje pogledom osude, ismijavanjem, ne zaustavljajući se, ne želeći ni pružiti riječ ohrabrenja, kao da se čekala HGSS, vatrogasci ili helikopter da spasi staricu iz mrzlog mora (osim dvoje rijetkih koji su bez obzira na tolike prolaznike bili bespomoćni)

Starica je pružila ruku i pogledom zavapila za pomoć i bude izvučena na rub, a žalila je za potonulom cipelom i molila: „mladiću molim te da mi dodaš cipelu, jer nema novca za kupiti drugu“…, a mladić odgovara „ja bi rado dodao cipelu, ali potonula je na dno isti tren, a duboko…“

Došla je hitna, zbrinula Staricu …u centru sunčanom i hladnom Dubrovniku 2011 godine…

Na trenutak,

zamislite kako bi reagiralo dijete koje ima od prilike 8,9 godina

– dali bi uradilo sve da izvuče Staricu koja mu može biti prabaka iz hladnog mora ili bi dijete prošlo pored Nje i došlo do svoje kuće i uz igru na podu reklo: baš je zima, a jedna tete se kupa u moru sa svom robom na sebi – Ha, Ha, Ha, luda baba!

Odrasli odgajaju djecu i uče ih kako da reagiraju u određenim situacijama u životu, a jako puno odrasli mogu naučiti od DJETETA baš u situacijama koje su za život važne!

Samo Ga treba pitati i Dijete će odgovoriti bez razmišljanja …..