svjedočanstvo jednog života:
M I L O S R Đ E B O Ž I J E,
DJEČAK U TRAVI
U zimu 2018 probudim se u 3 u jutro, počnem pisat i napišem priču;
Rodio sam se kao blizanac drugi po redu u miran, ugodan, lijep i sunčan dan u sredini ljeta 1969.
Krštanje, Svetu Pričest i Svetu potvrdu sam primio sve po propisu.
Bilo nas je u roditelja petero; četiri sina i kćer. Katolički odgojeno u komunističko vrijeme, ja kao dijete nisam okusio nikakve poteškoće, ali zato otac jes.
Ja osobno volim jako životinje, a imali smo ih, tako da mi je djetinjstvo prošlo veselo i zanimljivo. Kao dijete volio sam boravit u prirodi; na potoku, uz more, na livadi ili po stablima. Radovalo me gledat kukce i male životinje, uvijek ih je zanimlljivo gledat dok nose plijen ili se bore za opstanak.
U školi sam bio loš đak, knjigu nisam volio. Nisam izgubio ni jedan razred, sve su to bile srednje prolazne ocjene. Bio sam bez veze-ničega vrijedan u očima odraslih, jer mi škola nije išla, kroz prozor bi često u mislima bio vani negdje, za razliku od mog brata blizanca Ante koji je bio odličan i vrlodobar, jer je bio zaokupljen učenjem.
Rano sam počeo pušit sa svojih 11 godina, nije me bilo strah ničega, živio sam slobodno od svega, kad bi došao u prirodu kao da je to moj dom.
Od odgoja u meni je ostalo: poštuj starije, obećano izvrši, pomozi, igraj pošteno, prekrsti se i pomoli. Što sam činio često, vjerujući u dubini sebe da On je tu negdje.
Kraj djetinjstva.
Misu nedjeljom nikad nisam propuštao, ali je nisam ni pratio ni razumio, kad se svi dignu, dignem se i ja, a kad svi sjednu sjednem i ja.
Takva je bila moja molitva.
Poslije vojske JNA počeo sam radit u građevinskoj firmi GP Dubrovnik kao poslovođa na gradilištu. Radio sam na dogradnji nove osnovne škole u Župi. Tad sam imao svoje planove što s novcem i svojim životom radit, ali ne moj put do živog Krista bio je suprotan mojim planovima.
1991 godine jedno jutro na poslu oko 10 sati bio je sunčan, uobičajen, ugodan lijep i miran dan. Radnici rade svoj posao, upravo sam ih ostavio i došao u prostorije OŠ u Župi gdje je bila kancelarija.
Kroz prozor vidim dječaka na livadi koji je uzeo svu moju pažnju, jer je našao nešto u travi i počeo se veseliti cijelim životom. Dječak bi čučnuo, nešto radio pa bi se veselo uspravio i sa znatiželjom gledao, opet bi koračao veselo u krug, mašući rukama da bi opet čučnuo. Dječak je živio djetinji život, veselo na livadi gdje raste samo trava i ima poneki štapić. Trajalo je to desetak minuta.
Odjednom…! Nebo je rasparao užasan gromoglasni jaki zvuk boli i velika eksplozija uz jaku trešnju pukne točno tamo gdje se dječak igrao. Skamenio sam se i nisam se micao dok je sve nešto padalo. Smrdio je okus smrti, dim se bistrio i sve je utihlo. Bio sam desetak metara od dječaka koji me nije mogao vidjeti iza prozora. Zurio sam u sve nešto zadimljeno i tada se na mom licu razvuče osmijeh, jer je dječak trčao uz vrisku kroz dim prema kući. Dječak je ostao živ!!! Palo je još nekoliko granata u blizini i dan je postao tmuran, neuobičajen, neugodan i nemiran. Jako veliki preokret dogodi se u meni i od tu sam pošao u rat sa svoje 22 godine života.
Kraj stvaralačkog, mladenačkog, veselog i znatiželjnog života.
Suživio sam se u rat tako da sam mislio da nikad neće ni prestat. Tri dana na brdo pa tri dana u grad. Svako nekoliko netko pogine ili nastrada. U gradu vazda nešto fali, ali su se obitelji okupljale i bilo je dosta bučno i živo u to vrijeme po hodnicima i stanovima. Jednom dok sam bio na brdu zovu me na poljski telefon da siđem s brda, jer se nešto dogodilo. Dok nisam došao do pred stan nisam znao što se dogodilo, jer mi nisu htjeli reći da se moj dvije godine stariji brat Niko ubio iz puške metkom u glavu… Bili smo dosta bliski ja i Niko, učio me svirat gitaru i razgovarali smo o našoj farmi što bi bilo lijepo sve imat… i odjednom prazno. Nema ga. Između ostalih pogine Srđan, prijatelj iz djetinjstva, pogine Mario, kolega iz škole, pogine Željko, prijatelj iz djetinjstva, ubije se Ivo koji je do mene živio, pogine susjed i to sve u kratkom roku od metka ili granate i tako prazan poslije rata odem u Švedsku bratu, kažu, da se odmorim.
Bude mi lijepo par mjeseci, dok nije svanuo jedan lijep i sunčan dan i ja tumaram kao da sam pijan od alkohola, ali ne, ne, nisam pio nego muka od situacije, jer kaže mi rođeni pet godina stariji brat Ivica da ne mogu živjet više u njega. Kaže mi to kad sam završio poslove na kući, da je najbolje da pođem u kamp za strance, a tu sam izložen problemima i provokacijama, samo zato jer sam Hrvat, Katolik koji je bio u ratu, jer ima puno Jugoslavena i drugih ne katoličkih ljudi.
Pored bratove kuće bila je lijepa livada puna cvijeća, bilo je čudno hodati po njoj, jer tu nije bilo mina, djeca su se igrala!!!
Popnem se kroz šumarak na jedan proplanak i kleknem pored jedne stijene. Bio sam zaklonjen i od livade i od kuće, nitko me nije mogao vidjeti. Nisam znao moliti, sve što sam znao i imao bila je molitva Oče naš koju sam izgovarao naglas i nadao se, jer sve drugo je potonulo i prijatelji i rodbina i sistem i moja prava. Ničega više nije bilo, tad sam naglas izgovorio: “Ima li na ovom svijetu šaka zemlje da se mogu smjestit?” I tada me obasja svijetlost koja se proširi u meni. Dođe zadovoljstvo pored te stijene, mir veliki i dotakne me ruka na moje rame, a u meni govori SVE ĆE BITI U REDU. Dođe osmijeh na mojem licu i dođe zadovoljstvo kao da imam farmu sa životinjama i svim potrebnim za život i rad.
Brzo sam pošao pred kuću, a tu ista muka, kažu: bit će ti u kampu super, imaš sobu, nosi svoj rusak, uživaj, dobit ćeš i novca i doći ćemo te posjetit. I ja odem s onim osjećajem sve će biti u redu, kupim gitaru, a tamo u kampu urnebes!!! Bude užas. Nigdje nitko; svojta nema mjesta, a sistem davao kamp koji je nepodnošljiv, neizdržljiv zbog provokacija. U kampu sviram gitaru, ali nema radosti. Odem iz užasa kampa u kuću moga brata gdje nisam dobrodošao. Razbolim se i tražio sam pomoć, ali ne, ne ne razumiju me! Kažu malo prošetaj, potrči, uživaj…,a meni treba liječenje. Bio sam u dubokoj tjeskobi. I dalje nema molitve u mom živou, ne predajem se Bogu a velika je potreba za pomoć.
Blizu te kuće prolazio je dalekovod struje kojeg sam zapazio kad me obuzelo zlo do kraja i tad se počnem pravdat; Za Hrvatsku me veže sve negativno, toliko stradanja, a u brata sredim kat kuće, nema mjesta za odmor u tome sam okrivljivao druge, a sebe pravdao. Poželim poć ponovo na brdo, jer tu sam i plakao i smijao se, bio gladan, žedan, bio sit i napojen. Sve te situacije otkidaju od mene komade mesa, to se ne vidi, ali se trga iz dana u dan, dok nisam došao do dalekovoda kad sam se opravdao pred cijelim svijetom i kad nitko nije bio blizu. Htio sam da izgorim, da ništa od mene ne ostane. To je struja od deset tisuća volti. Kad sam spojio kabele, na nozi, ruci, glavi su se pokazale rupe kroz koje je šikljala struja. Sat na ruci bio je od metala tako da se sat istopio. To Sotona radi jer sam mu dozvolio jednostavno nisam se Bogu molio, zaboravio sam na Njega.
Ali tu djeluje Gospodin Isus Krist na mene neuka
i ostavi me na životu.
Pao sam u komu. Našli su me jer je nekoliko zaselaka ostalo bez struje. Krv iz ušiju, usta, u glavi krvarenje i mokrio sam krv. Samo je zgaženo srce kucalo. Budim se postepeno, ne mogu iz kreveta, noge ne osjećam, moj govor je nerazumljiv. Mogao sam podić samo lijevu ruku i to jedva.
Stajao je pored mene kazetofon, a ispred kazeta od Buca i Frana – volio sam ih slušat. Uzmem kazetu, ali je nemam snage podignut, bila je to borba za stavit kazetu u kazetofon, trajalo je to nekoliko i stavim kazetu, ali tada je trebalo pritisnut da svira, a ja nemam snage pritisnuti tipku. Opet sam se mučio i to je trajalo. Konačno upalim i zasvira lijepa melodija i pjevni glas. Odmah su me prebacili na drugi odjel,
noge još miruju, još se nisam skroz probudio ne znam točno što se dogodilo i dođe doktor do mog kreveta i govori: “Moraš biti svjestan da nećeš nikad moći hodat!”… I ode… Ja se otkrijem i spustim noge rukama i pokušam se uspravit, ali zaludu, pao sam.
Gurali su me u kolicima u početku i malo pomalo sam prohodao. Od trpezarije do moje sobe bilo je desetak metara, taj put ja sam prolazio cijelu vječnost. Doktori i sestre samo su prolazili pored mene čak i ne pozdravljaju i ništa ne pitaju i ja s noge na nogu puževim korakom došao sam do moje sobe i kad sam sjeo na krevet to je bila pobjeda, “ja mogu”.
Iz dana u dan išlo je bolje i bolje, ravnoteža mi je bila poremećena tako da nisam mogao stajati na jednom mjestu- srušio bih se – trebao sam se stalno gibat. Prebace me u Kristinehamn, to je bio neki bolnički centar za stradalnike iz ratova cijeloga svijeta, tu sam, jer sam prohodao i razum se vratio. Čim sam ušao u hodnik prilazi mi jedan smušeni tip koji stalno stenje od neke boli i kaže: Odakle si? Ja rečem: Iz Hrvatske – a on počne još jače stenjat i ode. Zove se Ilijas, on je Musliman iz Bosne i samo zato jer je Musliman završio je u logoru gdje je proživio masakr. Bio je tu i Goran, nas troje smo se povezali i provodili dosta zabavno vrijeme u bolnici.
Tada nisam molio, bio sam daleko od molitve I zahvale Gospodinu. Netko negdje je molio i ja sam bio sve bolje i bolje. Jedino što sam činio puno sam pisao o mom životu, ratu i doktorima u bolnici. Tada su počeli dolaziti k meni, rodbina, poznanici i cura, i sve bude dobro do trenutka kada trebam napustit bolnicu. Opet ista priča, neće nitko da me uzme, sad je još gore, ne mogu hodat, radit… Ali usprkos svemu ja dobijem stalni boravak i pravo na stan i pitaju me gdje bih volio živjet u Švedskoj. Ja rečem malo mjesto blizu mora. I nađu malo mjesto i stan i školu za jezik i sve se posloži. U bolnici sam se pozdravio s Goranom i Ilijasom i nastavim dalje.
Nakon godinu dana ugodnog življenja u malom mjestu Tanumshede gdje sam se suživio s mještanima i kao počeo novi život, odem ja iz Švedske, ostavim ja to sve kad sam naučio jezik i sredio stan. Prodam sve, namještaj, aparaturu, biciklu… za autobusnu kartu za Hrvatsku.
Svi su se protivili mom naglom činu, kako roditelji tako rodbina, prijatelji i svi poznati mom odlasku iz Švedske, kad sam sve “dobio”.
Zapakiram dva velika paketa mojih istinitih ali osuđujućih priča i stavim u prtljažni prostor autobusa za Zagreb.
U autobusu kroz Njemačku dotakne me opet onaj dodir za rame i osječaj SVE ĆE BITI U REDU!
Ja u Hrvatsku, a tamo jad iza rata – nema posla, i svi se čude što sam ostavio Švedsku i sva njihova prava.
Počnem sve ispočetka, kopat kanale, jer za mene nije bilo drugog posla. Vratio se hod, vid, sluh, govor, ravnoteža, sretnem Renatu curu s kojom sam se oženio, imamo troje djece Fran 18 godina, Ana 16 i Rafael 12 godina, posadio sam masline i radim 8 sati dnevno, imam jednu humanitarnu udrugu za školovanje djece u Africi gdje ja bjednik koji je oduzimao život sad mogu davat život, Bogu na slavu.
www.udrugadijete.hr
I tada poslije svega počnem pitat kako se moli Krunica, koju nikad nisam molio , a koju sam nosio oko vrata cijeli rat i bio siguran da mi se ništa ne može dogoditi, jer ja Nju nosim, a krunica me dovede da vam mogu reć: Isus je uvjek s nama i kad ga ne prepoznajemo ili sumnjamo, ne molimo….., a znajte; da sve se može izmolit,… naš Stvoritelj ustrajno čeka da Mu dođemo KROZ ISPOVJED, POMIRENJE S NJIN
On nas upućuje, jer toliko puta sam promjenio način života i mjesto života stalno tražeći mir i zadovoljstvo, ali nisam mogao naći mir dok nisam upoznao Isusa i to kroz životnu Ispovijed, da bi Isusa upoznao, zahvalio i živio. Zlo stalno udara i pokušava razorit djela Gospodnja, ali ja se ne bojim jer: BOG JE SA MNOM i događaju se stalno predivne stvari u mom životu.
Dva velika osuđujuća paketa sam zapalio tako da su osuđujuće priče sve izgorile i kako meni Bog oprosti tako i ja oprostim njima i nesta osuda iz mog života jer
kad mu dođemo,
BOG UVIJEK PRAŠTA!!!
ZAKLJUČAK
Živio sam kroz rat i Švedsku u grijehu, ubijanje, blud, požuda, alkohol, bio sam u tototalnom mraku sa kesom u ruci bez igdje ikoga i ičega, sve sam izgubio
Došao sam do Gospodina, jer me ponovo rodio i sve omogućio
Nisam dobio nešto ili malo, dobio sam sve u izobilju.
On mi oprosti sve moje grijehe, tek tada sam doživio Ispovijed kako je moćna, jaka i djelotvorna kroz duboko kajanje, gorke suze i grčenje, tada sam spoznao moje grijehe koji su me vodili ravno u pakao, koje sam nosio 40 godina, stalno nalazeći opravdanje pred ljudima i samim sobom.To boli, težak je to teret, ali je sad milosno ići redovito na Ispovijed, pričest i slušat riječ Božiju.
Renato Beno 2018 god.
